Tag Archives: filmske recenzije

(novi post – recenzija) The First Omen(2024.) – prequel koji daje već viđeno

Vraćam se horroru kao omiljenom mi žanru. Teško je danas snimiti originalni horror film u moru prequela, sequela, remakeova i rebootova, kao da originalna horror ideja više ne postoji. Evo još jednog prequela i to legendarnog Omen serijala o Antikristu Damienu, čija su me prva dva dijela jako plašila kao klinca. Treći dio je već bio slabiji, ali okej. Četvrti dio koji je zapravo remake prvog samo s curicom kao Antikristom i onaj nesretni remake originala niti ne računam. Evo nakon skoro dvadeset godina šesti film Omen univerzuma koji će pokušati prequelom prvog dijela dići ponovo serijal na noge. Radnja govori o mladoj Amerikanki Margaret (Nell Tiger Free), koja dolazi u Rim zarediti se kao časna sestra. No, boraveći u samostanu, Margaret otkriva mračnu zavjeru koja može uništiti cijelo čovječanstvo i uz pomoć Oca Brennana(Ralph Ineson) zaustaviti zavjeru dok se još može. Pa, eto, priča filma nije loša i lijepo je spojena s događanjim u originalnom prvom dijelu. Radnja u samostanu je onako sumorna, i skoro da ja kao gledatelj osjećam težinu hodnika i mračne agende koja se raspliće pred očima glavne junakinje. Problem filma su smrti u filmu, odnosno gore scene. Već u uvodnoj sceni vidimo scenu pogibije kopiranu iz originala, samo malo dorađenu, efektnu doduše. Ima i jedna scena samoubojstva koja je nabrijana i boostana kopija scene iz originala, kao i scena smrti u prometnoj nesreći, pogađate radi se o pogibiji ljudi koji se bore ili na neki način smetaju spomenutoj zavjeri. Dakle, čemu ta kopiranja? Hommage? Ili samo bezidejnost. Kraj filma je relativno dobro odrađen, ostavlja prostora za mogući nastavak, koji se nadam neće dogoditi. Okej film, ali ništa posebno. Prequel ko prequel.

(novi post – recenzija) The Wild Robot(2024.) – feel good crtić godine

Dreamworksov The Wild Robot mi je bio pravo malo ugodno iznenađenje. Dugo nisam pogledao neki crtić, pa rekoh sam sebi, hajde da vidimo u čemu je stvar s ovim filmom za kojeg sam čitao samo riječi hvale. Priča je dobra: nakon kvara, svemirski brod pada na nenaseljen otok. Inteligentan robot zvan Roz je prisiljen povezati se s životinjama koje žive na otoku te se brinuti za siroče gusku Brightbilla uz pomoć lisice Finka. Roz susreće otpor i različite posvađane stanovnike odnosno životinje na otoku koji svaka tjeraju vodu na svoj mlin. Roz brine za Brightbilla koji od ružnog pačeta odnosno guske izrasta u heroja kod migracije gusaka u toplije krajeve. No, lijepo je prikazano ujedinjenje i poruka gledatelju da, kada dođe zima, odnosno kada dođu problemi, jedino unity, odnosno jedinstvo donosi spas. Problem je kada na otok dolete negativci odnosno Rozovi sunarodnjaci roboti koji žele donijeti samo uništenje i ništa dobroga. Da ne otkrijem baš sve, mogu reči da mi je ovaj crtić baš sjeo onako feel good film, prelijepe boje, prelijepo napravljen, a ne smijemo izostaviti i dobru glumačku postavu koja daje glasove počevši sa Lupita Nyong’o kao Roz, Pedrom Pascalom kao lisicom Fink, te Kit Connorom kao guskom Brightbillom. Tu su još i Bill Nighy, Ving Rhames, Mark Hamill i Matt Berry da upotpune odličnu postavu. Kod nas se u kinima prikazuje uglavnom u sinhroniziranoj verziji, no ja preferiram ovu verziju s originalnim glasovima. Moja preporuka za sve koji volite ponekad pogledati neki feel good crtić.

(novi post – recenzija) Williams & Mansell: Red 5(2023.) – za sve ljubitelje Formule 1

Već preko dvadeset godina aktivno pratim i volim Formulu 1 koja mi je jedan od najomiljenijih, ako ne i najomiljeniji sport. Tako pratim sve dokumentarce koji su izašli vezani uz legende ovog sporta kao odlične Senna i solidni Schumacher. O Nigelu Mansellu nisam znao puno, osim da je osvojio svjetsko prvenstvo u Formuli 1 daleke 1992.za momčad Williams. Ovaj dokumentarac je o vrtoglavoj karijeri Nigela Mansella, punoj uspona i padova, slomljenog srca i čelične volje. Uz Mansella, u ovom filmu govore druge dvije britanske legende i svjetski prvaci u Formuli 1, a to su Damon Hill i Jenson Button. Film počinje Mansellovim prvim vožnjama u motosportu krajem 60-ih godina dvadesetog stoljeća, do ulaska u Formulu 1, vožnje za tim Lotus i kasnijem prelasku u legendarni Williams pod vodstvom neuništivog Franka Williamsa. Film otkriva i neke detalje o nesreći u kojoj je Williams ostao kvadriplegičar, odnosno nisam znao da je Mansell bio s njim u automobilu kada se to dogodilo. Kronološki kroz godine film prati Mansellove sezone u F1, sve do katastrofalne nesreće u kojoj je slomio leđa i otišao, ali se vratio jači no ikad na nagovor Franka Williamsa i Patrick Heada te 1992.u poznim godinama za jednog trkača osvojio to toliko željeno svjetsko prvenstvo u Formuli 1. Legendarni brko je i danas aktivan tu i tamo, pa smo tako gledali kako je provozao svoj pobjednički bolid iz 1992.na festivalu brzine u Godwoodu uz mlade snage Sebastian Vettela i Lewisa Hamiltona. Sve u svemu, dobar i zanimljiv dokumentarac za sve ljubitelje Formule 1 poput mene.

(novi post – recenzija) The Platform 2(2024.) – onaj osjećaj kada se pitaš WTF?!

Sa osmijehom na licu se sjećam prvog The Platform. Bilo je to pravo ugodno iznenađenje, distopijski sf s elementima horrora i gorea, pomalo nalik Cube filmovima. Znam da sam ga s užitkom pogledao od početka do kraja. Malo sam se iznenadio kada sam vidio da je izašao drugi dio odnosno nastavak kojeg je režirao isti čovjek koji je stvorio prvi dio, odnosno Galder Gaztelu-Urrutia. Film je španjolski i od španjolskog horrora sam uvijek imao velika očekivanja, a puno sam i dobio u većini slučajevu. No, ovdje u sat i četrdeset pet minuta nisam uspio pohvatati, ama baš ništa. Radnja filma se i dalje događa u nekoj distopijskoj građevini sa više razina gdje se platforma s hranom pomiče između katova i oni dolje praktički više ništa nemaju za jesti kada platforma stigne do njih. No, priča za razliku od prvog filma je toliko kaotična i toliko bizarna, da ja stvarno ne znam što sam točno gledao. Ispresijecan flashbackovima, u filmu se zbilja ne zna tko pije, a tko plaća. Podjela zatvorenika odnosno stanovnika platforme je na Barbare i Prosvijećene, ima ponešto gore scena i efekata, no cijelo vrijeme kako je film išao dalje rastao mi je veliki upit WTF iznad moje glave. Ovo je totalno bezvezno i molim da preskočite radije na nešto vrijednije vašeg vremena.

(novi post – recenzija) The Bikeriders(2023.) – odlična posveta filmovima o motoristima

O ovome filmu sam slušao i čitao samo riječi hvale, pa rekoh vrijeme je da ga konačno pogledamo. Jeff Nichols je režirao i uz Danny Lyona napisao scenarij za ovaj skoro pa retro film. Priča je rađena u obliku intervjua koje je jedan od likova provodio s Kathy(odlična Jodie Comer), djevojkom koja se zaljubila u Bennya(Austin Butler), člana motorističkog kluba Vandals. Ona se uskoro i udaje za Bennya. Vandalse vodi karizmatični Johnny(fenomenalan Tom Hardy, meni jedan od najdražih glumaca). Oni putuju i zabavljaju se prerastajući sve više u bandu i tonući u kriminal. Benny mora birati između Kathy i odanosti Johnnyu kada stvari potonu preduboko. Odlična priča i odlična glumačka postava čine ovaj film a must see. Više film ceste i drama nego triler, film prikazuje život bikerske ekipe 60-ih i 70-ih godina 20.stoljeća. Uz spomenuti trolist glavnih glumaca, tu je i legenda Michael Shannon kao spaljeni Zipco i Walking Dead legenda Norman Reedus u ulozi Funny Sonnya, ulozi prilično sličnoj Darylu iz TWD serijala. Film je pitak, možda bi bilo po mom ukusu više da je priča još malo podebljana, ima nekih tankih dijelova, ali sve u svemu riječ je o odličnom filmu kojeg neću zaboraviti nego ga s guštom pogledati ponovo kada dođe jednom vrijeme za to. Podsjetio me na Sons of Anarchy u nekim dijelovima, koja mi je jedna od najboljih serija svih vremena. Film je također odlična posveta filmovima o motoristima kao što su Easy Rider, The Wild One i sličnim legendarnim rado gledanim filmovima.

(novi post – recenzija) Under Paris(2024.) – jedan od boljih animal attack filmova!

Dugo nisam gledao neki dobar animal attack horror, pa rekoh sam sebi moram pogledati ovaj Netflixov film, jer sam čuo preporuke i redatelj Xavier Gens mi je zapeo za oko odličnim filmovima Frontieres i The Divide. Priča počinje kada znanstvenica Sophia(Berenice Bejo) izgubi cijelu posadu pokušavajući snimiti i/ili uloviti morskog psa zvanog Lilith. Mjesecima kasnije Lilith na neki način uplovi u rijeku Seine ispod Pariza, prilagodi se slatkovodnom životu i stvori gnijezdo nove vrste morskog psa, a na Sophii i traumatiziranom riječnom policajcu Adilu(Nassim Lyes) je da pokušaju zaustaviti Lilith u pohodu, pošto se uskoro približava triatlon utrka upravo u Seini. Moram napomenuti da ovaj film cijelo svoje trajanje pati od nekog manjka akcije i uzbuđenja, dok je zadnjih petnaest minuta, pogodili ste, na utrci triatlona potpuni kaos i ludnica. Akcijske scene i napad morskog psa su odlično napravljeni, onako vidi se da su cgi, ali nisu nametljivo kompjuterski kao u nekim filmovima. Malo su prekopirali Jaws u glupavom ponašanju gradonačelnice koja ne želi otkazati triatlon, iako je upozorena na vrijeme o postojanju mogućnosti napada goleme morske psine zvane Lilith. Sophia i ekipa mogu pratiti Lilith neko vrijeme zbog odašiljača kojeg Lilith ima na tijelu, ali glupavo ponašanje likova aktivistkinja uskoro oteža tu mogućnosti i zapravo je napravi nemogućom. Gore scene su dobre, morski pas je brutalan i nema milosti, ima tu udova koji lete na sve strane, prepolovljenih tijela, odgriza nogu, ruku, a da ne spoilam, zadnjih deset minuta filma su vrijedni gledanja cijelog pomalo usporenog filma prije toga. Kraj je napravljen odlično, ostavljena je mogućnost nastavka. Ovo je pomalo slow burner, ali jedan od boljih animal attack horrora!

(novi post-recenzija) Longlegs(2024.) – jedan od boljih psiholoških trilera godine

Ovaj film redatelja i scenarista Osgooda Perkinsa su reklamirali kao najstrašniji horror godine, no to je daleko od istine, ali film je definitivno creepy, pogotovo zahvaljujući genijalnom Nicolas Cageu u ulozi serijskog ubojice Longlegsa. Cage je teško prepoznatljiv zbog maske i šminke koju nosi, ali je definitivno ostvario jednu od uloga života. FBI agentica Lee Harker je na misiji hvatanja serijskog ubojice koji ostavlja okultne poruke na mjestima zločina. Modus operandi je uvijek isti. Otac familije poubija familiju, a onda sebe. Poruke su na okultnom jeziku, potpisane Longlegs. Lee uspijeva dekodirati poruke i kako se klupko odmotava kreće se prema neumitnom mračnom twistu na kraju filma, koji čini ovaj film jednim od najboljih psiholoških trilera ikada, a definitivno ove godine. Film ima neku gušeću, mračnu atmosferu i snimljen je onako u retro štihu. Kraj filma odnosno twist na kraju mi je bio totalno iznenađenje, iako sam imao neke primisli što bi moglo biti, ali odvelo me u potpuno drugom smjeru. Maika Monroe je odlična kao pomalo vidovita agentica Harker, pomalo kanalizira Jodie Foster odnosno njenu ulogu u Silence of the Lambs. Prava zvijezda koja krade svu pažnju je Nicolas Cage kao negativac, Cage je ujedno i jedan od producenata filma. Da li je film najstrašniji horror godine? Definitivno nije. Je li film odličan psihološki triler, koji ima nadnaravne elemente? Je. Moja topla preporuka.

(RECENZIJA) Night of the Seagulls(1975.) – Sjeća li se netko The Blind Dead kolekcije?

Kada smo sestra i ja bili mali, nije bilo puno televizijskih kanala na kojima bismo mogli gledati horror filmove. ORF – austrijska televizija je uz Sloveniju bila zapravo jedini strani program, u biti jedini, pošto je Slovenija spadala u tada zajedničku državu kao i mi. E, pa tada se davao ciklus horror kojem su Austrijanci dali naziv Die Reitende Leichen, što bi značilo leševi koji jašu, hah, budi više asocijacija ovaj naziv, jelda? Zapravo se radi o serijalu španjolskog horrora iz sedamdesetih poznatog kao The Blind Dead serijal ili kolekcija. U tom su serijalu 4 filma:Tombs Of The Blind Dead, Return Of The Blind Dead, The Ghost Galleon i naravno ovaj. Neću ni spominjati onaj nesretni remake od ove ili prošle godine koji je pravo svetogrđe i ne liči na ništa. Dakle, glavni negativci ovog serijala su nekakvi vitezovi Templari, kult pobjegao iz Francuske u Španjolsku, jer su bili zli i žrtvovali ljude demonu. Oni su zapravo neka mješavina sporih zombija i kostura koji jašu na konjima koji su živi, a ne kosturi i uvijek se pitam odakle im osedlani konji i gdje konji žive svakih sedam godina prije nego oni ustanu iz grobova, tko ih priprema i hrani. Filmovi su exploitation trash, ali zapravo zabavni i imaju jednu od najjezovitijih glazbi koja prati nemrtve vitezove. Dakle, u ovom filmu doktor Henry Stein i njegova supruga Joan dolaze u zabačeno selo kao novi doktor i pomoćnica, ali primijete noću da se nešto čudno događa. Čuje se zvono, pjesma, pa otkriju da svakih sedam godina nemrtvi vitezovi ustaju iz grobova u svojoj utvrdi i spuštaju se na konjima na plažu tražeći žrtvu sedam djevojaka sedam noći zaredom. Ako to ne učine mještani sela, neumrli vitezovi će pobiti i uništiti cijelo selo. Naravno, dobri doktor im pokvari feštu i kreće borba za preživljavanje. Ono što mi je odlično u ovom filmu je atmosfera, glazba, pa čak i ta neka mistika, a ono što ne valja je gore spomenuta misterija oko konja, iritantni previše upotrebljavan slow motion i ponašanje nekih glupih likova. No, ovo je kult klasik Euro horrora, pa ako ste fan, morate pogledati ovo.

Ocjena: 6 kapi krvi

(recenzija) David Bowie: The Last Five Years (2017.) – umjetnik do samog kraja

Uz svakakve filmske žanrove, od kojih mi je horror najdraži, volim i glazbene dokumentarce. Volim vidjeti i naučiti nešto o glazbenim legendama koje inače ne slušam doma svakodnevno, pošto dolazim iz punk hardcorea i već trideset godina slušam takvu glazbu. Bowie je legenda i svi znamo bar pet njegovih hitova koje čujemo barem jednom tjedno ukoliko slušamo radio. No, nisam znao baš ništa previše o njemu kao umjetniku i čovjeku. Ovaj film pokriva, kao što naslov kaže, zadnjih pet godina njegovog života. Redatelj Francis Whately je poznat kao producent mnogih dokumentarnih filmova i složio je ovaj film tako da je zanimljiv od početka do kraja u tih sat i pol trajanja. Počinje sa posljednjom turnejom 2003./2004. kada je postalo očito da s Davidom nešto nije u redu i nakon koje se više sedam godina praktički nije pojavljivao u javnosti, a intervjue je ionako odavno prestao davati. 2011.glazbenici iz pratećeg benda dobijaju mail u kojem ih se pita žele li sudjelovati na novim pjesmama za novi album, ali sve mora ostati obavijeno velom tajne. Film tada govori o procesu stvaranja i snimanja albuma The Next Day 2013. i objašnjava značenje tekstova i pjesama i kako se Bowie tim albumom počeo baviti prolaznošću života i zapravo vlastitom smrtnošću. Nakon što je obolio od raka grozničavno nastoji još završiti rad na mjuziklu Lazarus za Broadway i posljednjem albumu Blackstar 2016. Kroz priču glazbenika, producenta, glumaca na mjuziklu, Bowiea samog, saznajemo koliko je slojevit i senzibilan i poseban bio ovaj glazbenik sve do samog dirljivog kraja koji te ostavlja tužnim, ali ujedno sretnim zbog njega, jer vjerujem da je mogao birati kako će umrijeti, vjerujem da bi odabrao ovako.

Problem sa ovakvim dokumentarcima često bude da imaju praznog hoda, traju predugo ili prekratko, da su pomalo dosadni s nekim tehnikalijama, ili su previše cheesy i patetični. No, ovdje nije slučaj ni u jednoj kategoriji, ovaj film je onako baš glazbeni interesantan dokumentarac po mjeri. Nije neko remek djelo, ali definitivno vrijedi pogledati.

Ocjena: 7 kapi krvi