Moram priznati da me živo zanimao ovaj film otkako je izašao i počeo igrati u kinima, no nekako sam zaboravio na njega, pa mi je super došlo što je neki dan bio na televiziji i mogao sam ga konačno pogledati. Branko Schmidt mi je poznat kao redatelj nekih meni odličnih filmova kao što su Metastaze, Ljudožder vegetarijanac i mnogih drugih, pa sam se nadao odličnom izdanju, pogotovo što je glumačka postava slična onoj u Metastaze, sa Reneom Bitorajcem kao glavnom ulogom. Bitorajac tumači Dinka, ratnog heroja Domovinskog rata koji je sam uništio 23 tenka. Dinko ne pije, u mirovini je i pokušava nekako posložiti život i normalno živjeti. Jednog dana ga pozovu bivši suborci da im se pridruži u prostoru bivšeg Paromlina, gdje ratni veterani prosvjeduju zbog toga što im se nije uredilo i izgradilo Muzej Domovinske Zahvalnosti. Dinko im se isprva priključi i stvari funkcioniraju normalno, dok im se ne priključi grupa mladih fašista i Dinko shvati da stvari polako, ali sigurno odlaze kvragu. Priča je dobra, ali film je jednostavno prekratak i previše naprasno završen tako da nisam mogao vjerovati kada je krenula odjavna špica. Dijalozi su dobri, ali ton je previše tih, što je problem većine domaćih filmova. Odličan je i soundtrack, odnosno pjesma koja prati film, koju je radio Damir Avdić. Glumačka postava je jaka. Uz Bitorajca tu su i Slaven Knezović, odličan Nikša Butijer, pa Rakan Rushaidat i mnogi drugi, no to nije spasilo film da mi ne bude jedno ogromno razočaranje. Jednostavno nisam uspio skužiti što je pjesnik htio reči. Doduše, prosvjed branitelja podsjeća malo na ono sramotno šatorašenje branitelja za vrijeme Milanovićeve vlade i plinske boce i tome slično. Da li se htjelo ukazati na problem branitelja? Da li se htjela prikazati bezizlaznost i nesposobnost sustava da se pobrine za pojedince nakon što ih sažvače i ispljune u ropotarnicu povijesti? Naslov filma sugerira takvo nešto. No, film kod mene ne dobiva prolaznu ocjenu.
