Sjećate li se Paula Verhoevena? Ovaj nizozemski redatelj postao je legendaran kao redatelj podosta odličnih filmova i blockbustera, kao što su Flesh and Blood, Robocop, Total Recall, Basic Instinct, Showgirls, Starship Troopers, Hollow Man…Ja osobno nisam za njega baš čuo i gledao nešto njegovo još od odličnog nizozemskog ratnog trilera Black Book iz 2006., a nije i da je nešto radio u zadnjih 15ak godina. Benedetta je njegov povratak kao redatelja i ko-scenarista uz David Birkea, poznatog kao scenarista 13 Sins, Slender Man i Verhoevenovog prošlog rada, Elle iz 2016. Ovaj film je inspiriran knjigom Judith C.Brown koja se zove “Immodest Acts: The Life of a Lesbian Nun in Renaissance Italy”. Interesantno jelda? Daje naslutiti u kojem smjeru će film ići poznavajući Verhoevena moglo bi biti sveg i svačeg. Toga i ima, ali opet nema baš nečeg pretjerano pamtljivog nakon gledanja više od dva sata ove povijesne drame.

Virginie Efira tumači ulogu naslovne junakinje, Benedette Carlini iz bogate talijanske obitelji u 17.stoljeću. Roditelji je kao malu djevojčicu u uvodu filma dopreme u samostan u kojem strogo, ali pravedno stoluje Sestra Felicita(odlična veteranka Charlotte Rampling). Prebacujemo se 18 godina kasnije, Benedetta je prelijepa mlada sestra koja ima vizije Isusa kao svog dečka čim se uzruja, seksualno uzbudi ili dođe do neke druge stresne situacije. Upravo ti momenti njenih vizija s Isusom su nekako humorno napravljeni i nasmijali su me pošteno gledajući neke dijaloge i situacije. Život u samostanu se promijeni kada mlada Bartolomea (Daphne Patakia) bude primljena u samostan upravo na Benedettino moljenje, pošto Bartolomea bježi od nasilnog oca silovatelja. Super je prikazano kako je bilo potrebno platiti za primanje u samostan i to pokazuje svo tisućugodišnje licemjerje crkve. Situacija se zakomplicira kada se Benedetta upusti u lezbijsku vezu sa Bartolomeom istovremeno dobivši stigme. Proglašena je sveticom, njena popularnost je zasmetala nadstojnici samostana Feliciti i negativcu Nunciju Giglioliju kojeg tumači sasvim u redu Lambert Wilson, a kuga je također zakucala na vrata. Benedetta i Bartolomea su uhapšene i bore se za vlastiti život…

Kao što možemo očekivati od Verhoevena, film ima podosta eksplicitnih scena, zamišljen je i kao provokacija i neka vrsta ode slobodnoj ljubavi, na neki način to i uspijeva biti. No, po mom mišljenju, glavna mana ovog filma je prevelika razvučenost. Prva polovica filma uspijeva biti zanimljiva, pitka i gledaš je sa zadovoljstvom, no druga polovica filma, tik do samog raspleta koji opet pobudi zanimanje, je jednostavno dosadna i razvučena. Kraj filma je zadovoljavajući i nije loše napravljen i pobudio mi je određene emocije pravde i pravednosti. No, jednostavno je predug i prerazvučen. Gluma je dobra, mada bi lik recimo sestre Felicite mogao biti bolje napisan, kao i glavnog negativca koji ima određenu karizmu tumačen od odličnog Lamberta Wilsona. Nažalost, meni jednostavno nije baš legao iz gore navedenih razloga. Ispao je samo prosječan film.

Ocjena: 5/10 kapi krvi.