Ovaj film sam prvi puta pogledao kao klinac tamo negdje u drugoj polovici osamdesetih. U Graditeljskoj školi je, koliko se sjećam, bila neka informatička radionica, odnosno sajam nekih informatičkih programskih inovacija i učeničkih radova. Ja sam igrom slučaja tamo boravio pod zimskim praznicima i netko je na videorekorderu pustio ovaj film. Hah! Totalno sam se zaljubio u ovaj film, čak mi je pomalo bio mističan i nekako me strašio iz nekog razloga. Budio je u meni nekakav nemir, zadovoljstvo i uzbuđenje nepoznatog.
Od onda sam ga gledao još barem tri puta, te mi je svaki puta sjeo odlično, čak i bonus disk dokumentarac o stvaranju filma. Dakle, riječ je o ekranizaciji slavnog sf romana Franka Herberta iz 1965.svojevrsne alegorije na kapitalizam, iskorištavanje trećeg svijeta, naftu, korporacije, roman i svjetovi koji su definitivno bili inspiracija i za Star Wars i Pjesme leda i vatre serijale. Slavni redatelj David Lynch ga se danas odriče iz svoje filmografije kao da nije postojao. Mnogi su željeli ekranizirati ovaj roman, no nekako je sve prošlo propalo, do Dina De Laurentiisa, legendarnog producenta koji se uhvatio realizacije ovog filma, angažirao Lyncha i počeo skupljati ekipu koja je po mom mišljenju vrhunski odabrana. Dakle, priča je o kući Atreides, kojoj je car Shaddam povjerio upravljanje Arrakisom, pješčanim planetom od životne važnosti za cijeli poznati svemir. Zašto od životne važnosti? Pa, zato jer se jedino na popularno zvanom planetu Dune može naći Spice, koji je jako bitan za život cijelom svemiru i svim vladajućim kućama. Atreidesi preuzimaju Arrakis od svojih ljutih neprijatelja Harkonnena, zle kuće predvođene baronom Vladimirom Harkonnenom i njegovim nećacima Rabbanom i Feyd-Rauthom. Osim začina, Arrakis krije i ogroman broj domorodačkog stanovništva u pustinji, Fremena, od kojih bi se mogla sastaviti vojska koja bi mogla pokoriti poznati svemir. Isto tako, postoji drevno proročanstvo među Fremenima da će se pojaviti izabrani vođa Muad Dib koji će ih odvesti u sveti Jihad i donijeti im slobodu.
Kao što možete vidjeti, ovdje je riječ o prilično slojevitom djelu koje do neke mjere, ali ne sve, prati Herbertovu knjigu. Navesti ću što mi se svidjelo u filmu, što ne. Kao prvo, sviđa mi se odlična glumačka postava. Kyle MacLachlan je jednostavno odličan kao Paul Atreides Muad Dib i savršen izbor za glavnu ulogu. Jurgen Prochnow i Francesca Annis su prilično dobri kao vojvoda Leto Atreides i Lady Jessica. Sting je jednostavno super karizmatičan i dijaboličan kao Feyd-Rautha Harkonnen, kao i odlično napravljeni Sandwormsi i fenomenalno napravljen Giedi Prime, dom Harkonnena koji jako podsjeća izgledom na Gigerova djela. Cjelokupna atmosfera filma mi je nekako mistična i turobna, skoro magična, ni sam ne znam zašto. Ono što me smeta je odvratan glavni negativac s onim čirevima po licu, koliko se sjećam u knjizi baron Harkonnen nema te gadarije po licu. Ovakvi filmovi često svoj uspjeh moraju zahvaliti atraktivnom negativcu(Vader anyone?) a ovdje je Sting i njegov lik jedini od negativaca koji valja, ostali su previše operetski karikaturno prikazani. Smeta mi što ima previše psihodelično orijentiranih scena vizija glavnih junaka i previše unutarnjih monologa i razmišljanja. Gledajući bonus disk objašnjeno mi je zašto je kraj tako nekako zbrzan i naprasno završen. Naime, morali su kratiti film, orijentirajući se više samo na akcijske scene, pa je završni rezultat prikaz nekoliko nespretnih bitaka i malo situaciju spašava završni dvoboj Paula i Feyd-Rauthe. Isto, negativci odnosno vojska Harkonnena i Sardaukara prikazana je kao nekakvi gumeni čopleki u odijelima protiv radijacije što naprosto izgleda smiješno nakon stormtroopera iz Star Wars sage i imperijalne mornarice i vojske. Efekti su takvi kakvi jesu, tjelesni štitovi za blisku borbu izgledaju kao leftoversi iz Tron filma, dok su efekti jahanja na crvima meni baš kul. Sve u svemu, kao što sam naveo u naslovu, ovaj film se voli ili mrzi sa svim prednostima i nedostacima. Ja ga volim.
Ocjena: 6,5 kapi krvi
