2024.je stvarno bila godina puno nastavaka i rebootova, te remakeova. Volim Tim Burtona i njegove filmove i živo me zanimalo kako će izgledati nastavak kultnog Beetlejuicea. U novom filmu nakon obiteljske tragedije generacije obitelji Deetz se moraju udružiti protive Beetlejuicea nakon što Lydiina kćerka Astrid slučajno otvori portal prema zagrobnom životu. Ono što ne valja u ovom filmu je pretanka priča i nekako nategnute fore, glavna negativka koju tumači Monica Bellucci je dobro napravljena i onako gotički spooky, pa tu stvari štimaju. Ono što valja su trenuci kada je u kadru odličan Michael Keaton kao Beetlejuice, ali njegove fore su onako pola pola, polovica ih je dobro i nasmijao sam se, a druga polovica su nekako nategnute i kompilirane odnosno reciklirane iz prvog dijela i nekako imam dojam da su stvorene samo da bi bile u filmu. Efekti su odlični, ali to su od Burtonove gotičke horror komedije moglo i očekivati. Ne znam, nekako sam ostao razočaran ovim nastavkom. Bio je dugoočekivan, možda sam očekivao previše, što da kažem. No, možda bi bilo bolje da nikada nije ni snimljen, pa da nam je ostao samo legendaran prvi dio.

Gil Kenan je režirao, te uz Jason Reitmana napisao ovaj, sada već peti film u Ghostbusters univerzumu odnosno drugi u ponovo oživljenoj franšizi. Spomenuta dvojica su i producirala film uz nažalost preminulog redatelja i tvorca originala, legendarnog Ivana Reitmana, kome je ovaj film i posvećen. Nakon legendarna prva dva dijela, neuspješnog pokušaja sa ženskom ekipom, stiže nam drugi film sa novom ekipom Ghostbustersa na čelu sa Gary Groobersonom(Paul Rudd), te njegovom familijom, ženom Callie(Carrie Coon), te posinkom Trevorom(Finn Wolfhard iz Stranger Things) i pokćerkom Phoebe(Mckenna Grace). Kada tajanstveni artefakt oslobodi demonskog boga iz druge dimenzije, njegovo carstvo leda i smrti prijeti New Yorku i cijelom svijetu, pa su naši junaci prisiljeni udružiti se sa old school ekipom Ghostbustersa, dakle Winstonom(Ernie Hudson), Venkmanom(mala, ali odlična uloga Billa Murraya), te Rayem(odličan Dan Aykroyd), kako bi zaustavili propast svijeta. Negativac je odlično napravljen i podsjeća na nekakvog Lovecraftovog stvora, pa se Lovecraft čak i spominje kada naši junaci posjete underground knjižnicu da bi utvrdili o kojem se stvorenju radi. Film je okej, ima fore i akcije, ali sve skupa mi je nekako djelovalo toplo hladno, odnosno mlačno. Nekako me podsjetio na sve Marvelove i DC-ove filmove o superjunacima iako me nostalgija prala kada se sjetim prva dva filma i kako sam ih volio, odnosno još uvijek ih volim otkad sam bio klinac. Glumačka ekipa je dobra, efekti i akcijske scene su dobri, ali kao da mi nešto fali u ovom filmu. Kao da jedem neposoljene kokice, onako okej je, ali nije to to. Svejedno, ako volite ovakve filmove preporučam da ga pogledate.

DC Comics je izbacio jedan odličan dokumentarac, a riječ je o životnoj priči glumca Christopher Reevea, koji je postao legenda što je utjelovio Supermana u čak četiri nastavka ovog legendarnog superjunaka nastalog prema stripu DC-a. U ovih sat i četrdeset pet minuta upoznajemo Reevea kao glumca od njegovih početaka i dobivanja uloge u Supermanu, pa postajanja međunarodne zvijezde, preko priče o njegovoj obitelji i djeci iz dva braka koje je imao, naravno sve to skupa ispresijecano sa snimkama nakon nesreće pada s konja 1995.koja ga je ostavila kvadriplegičarem koji je mogao komunicirati samo djelomično glavom. No, nakon početnog šoka Reeve nije očajavao nego se ponovo mentalno digao uz veliku pomoć svog dobrog prijatelja Robina Williamsa. Reeve je osnovao zakladu za kvadriplegičare i invalide da se ne bi osjećali sami u borbi da ponovo prohodaju i ozdrave. Također, Reeve je i snimao i pojavljivao se u javnosti i bio inspiracija za mnoge kako prevazići osobni hendikep i djelovati i raditi i dalje sve do svoje smrti 2004. Film je odličan dokumentarac sa puno emotivnih i srceparajućih trenutaka, ali istodobno daje i nadu i ta nada i volja je najbolja ostavština koju nam je ostavila ova prerano otišla glumačka gromada.

Ovaj miks psihološkog trilera i horrora producirao je legendarni Sam Raimi. Radnja je minimalizirana i jednostavna. U filmu niti nema puno likova i glumaca. Iris(Kelsey Asbille) dolazi u divljinu kako bi se bacila u provaliju od krivnje što je njen mali sin stradao smrtno na tom mjestu. Sa samog ruba spašava je dolazak stranca Richarda(Finn Wittrock). Krene spika, no Iris shvaća da stvari nisu kao što se čine. Richard je naime serijski ubojica koji njoj ubrizga paralizirajući otrov koji će početi djelovati za 20 minuta. Ona mora pobjeći i boriti se za vlastiti život kako bi prestigla otrov u tijelu. Dakle, radnja je relativno jednostavna, ali film je dovoljno napet da bi nas držao prikovane za ekran. Nema puno likova, ali ima ponešto gore scena i dobrih killova u filmu. Srećom, film ne traje dugo, nešto manje od sat i pol, kraj je ponešto katarzičan i svojevrstan antiklimaks inače solidnom filmu, pa mi se malo zamjerio nakon solidne dvije trećine, zadnja je ponešto slabija. Sve u svemu, solidan triler Netflixove produkcije sa napetim pričom i dinamičnom radnjom. Može proći.

Sjećam se kako mi je prvi Joker Todda Phillipsa bio odličan. Mračna triler drama o Arthuru Flecku(Joaquin Phoenix), malom čovjeku otjeranom u ludilo, priča kako je postao Joker, drugačija od ostalih superjunačkih filmova u DC produkciji me ugodno iznenadila. O ovom nastavku kojeg je Todd Phillips napravio sam čitao samo loše recenzije, svi prijatelji koji su ga pogledali su mi rekli samo negativne stvari, tako da sam se gledanju ovog filma prepustio ne očekujući ama baš ništa. Priča se nadovezuje na prvi dio, Arthur Fleck je sada u zatvoru i bori se sa svojim alter ego Jokerom i čeka suđenje za ubojstvo petero ljudi. Stvar se zakomplicira kada se u njega zaljubi Lee Quinzel ili Harley Quin(Lady Gaga) i oni odluče pobjeći zajedno. Ovaj film je mračna priča, miks mjuzikla sa uvrnutim, ali prelijepim melodijama, miks sudske drame, trilera i zatvorskog filma. Film ne bi bio tako meni dobar da nema dvoje odličnih glumaca koji nose film. Phoenix koji je klasa za sebe, a Gaga je uvijek meni odlična gdje god glumila. Neki kažu da se film teško prati, no ako se uživiš stvarno ga lako pratiš. Kraj filma mi je također bio neočekivan. Eto, ne očekujući ništa, dobio sam nešto. Film je slabiji od prvog dijela, neusporedivo, no ako ga promatramo kao zasebnu priču ima tu nečeg, meni se svidio, mada će me možda mnogi popljuvati zbog toga.

Prošle 2024.se navršilo trideset godina otkako je pjevač Iron Maidena u sklopu svoje solo karijere posjetio ratno Sarajevo i održao koncert nade u tami rata, krvi, ubojstava i masakra. Ovaj dokumentarac je svjedočanstvo o tom iznimnom pothvatu. Bruce Dickinson mi je jedan od omiljenih vokala, kako u Iron Maidenu, tako i na svojim solo albumima. Sam Bruce u ovom filmu uz neke članove svog tada pratećeg benda objašnjava tijek događaja, od slijetanja u Split, vožnje kroz vojne straže i samo bojište u šarenom kamionu sve do gotovo opkoljenog Sarajeva uz potresne priče tadašnjih stanovnika Sarajeva, organizatora koncerta, UN osoblja i članova bendova koji su tada bili aktivni u Sarajevu i koji su nastupili kao predgrupe Bruceu, član jednog od tih bendova je bio i poznati BIH glumac Feđa Štukan. Ovaj dokumentarac je testament plemenitosti, testament da muzika prelazi sve granice, pa i one najgroznijeg rata i krvoprolića i daje nam nadu kada nam je najteže. Moja preporuka i ako ste fan Maidena i Dickinsona, te ako niste.