Moram priznati da sam čuo usput ime i prezime Toma Zdravković, ali kako dolazim iz punk hardcore voda, nisam slušao ni jednu njegovu pjesmu. Isto tako, razgovarao sam sa frendom nedavno na kavi koji mi je rekao da je čitao naslove njegovih najvećih hitova i nijedan naslov mu ne govori ništa. Pogledao i ja naslove pjesama, pa ni meni ne govori ništa. Ali, film je druga priča.

Dragan Bjelogrlić je za mene čovjek na filmskoj sceni regije, kao i međunarodnoj, koji ima zlatnu ruku i um. Sve čega se dohvati je kvalitetno i lijepo, zanimljivo za gledanje. Tako da sam očekivao nešto posebno za ovaj film, a to sam i dobio.

Dakle, riječ je o biopic filmu o poznatom pjevaču Tomi Zdravkoviću, pjevaču iz Jugoslavije, koji je napravio karijeru u narodnoj muzici, iako sam Toma u filmu kaže jebote narod, to je moja muzika. Film prati dva fronta, kasne pedesete i Tomin ulazak na scenu od konobara i povremenog svirača u kafani do prvih turneja, kao i rane devedesete i Tomin povratak i tešku bolest. Ovo je višeslojan film odličnog scenarija napisanog od strane Dragana Bjelogrlića, Zorana Lisinca(koji su ujedno ko-redatelji), kao i Nikole Pejakovića i Maje Todorović. Dugo me neki film nije ostavio dirnutog i u razmišljanju kao film kojeg ću dugo pamtiti i vratiti mu se kroz neko vrijeme. Naprosto me držao prikovanog za platno. Iako nisam fan njegove muzike, Toma je bio veliki čovjek i to je u ovom filmu prikazano. Isto, tako ima momenata koji su me oduševili, kao Tomina izjava kako je on tužan čovjek. Cijeli život nije imao sreće u ljubavi, od zaljubljenosti u pjevačicu Silvanu Armenulić, odlično odigranu od strane Tamare Dragičević, koja ga je zapravo dovela na scenu, a završilo se tragično, preko propalih brakova, boemskog života, pića, cigareta, kocke odlaska u SAD, trijumfalnog povratka i bolesti. Drugi moment filma kojeg ću pamtiti je Tomina izjava da nije bitan broj godina koje si doživio, već koliko si života dao u svaku godinu. To me pogodilo i natjeralo na neka razmišljanja i promišljanja o vlastitom životu i koliko dajem u svaki dan i sat.

Milan Marić koji tumači naslovnu ulogu mi je zapeo za oko u nedavno odgledanoj seriji Državni Službenik, tamo tumači glavnu ulogu i svidio mi se, kao i u seriji Besa, ali imao mi je neku odbojnu i ljigavu crtu ili je to bilo do likova koje je igrao. No ovdje je naprosto briljirao, od ovog filma tog mladog glumca gledam drugim očima. Cijela ekipa je briljantno skupljena, postoji neka kemija, iako je film prilično romansirana slika Tominog života, pitak je, nema praznog hoda u dva i pol sata i nema pretjerane patetike, a glazba, odnosno pjesme su savršene kao slika atmosfere filma. Odlično su prikazani i stvarni likovi sa glazbene scene prikazani u filmu, kao Lepa Lukić(uf, ako je tako prostačila kao u filmu haha), Tozovac, Davorin Popović, Kemal Monteno….

Film prikazuje na neki način i raspad bivše države i početak ratnih sukoba i nacionalističkih tenzija, iako ne ulazi u objašnjenja i ne bavi se pretjerano politikom, gotovo uopće osim spominjanja usput na televizijskom dnevniku, ponekih vojnika u bolnici u Beogradu 1991.i rampe blokade ispred Sarajeva. Negdje sam pročitao da je Toma balkanska verzija Bohemian Rhapsody, no meni je puno bolji. Mada nije za usporedbu.

Ocjena: 10/10 kapi krvi.