Sjećate li se odličnog Firestarter s malom Drew Barrymore i George C. Scottom kao negativcem? Emotivan i napet film koji mi je jedan od top pet ekranizacija Stephen Kingovih djela.
E, pa kao što je to moda, remakeovi i rebootovi i slično, remake je dobio i ovaj film. Izašao je trailer, pa čekirajte što mislite o ovome:
Moja top tri horror podžanra su slasher, pogotovo iz golden ere slashera ranih 80-ih, stari Hammer Horror filmovi, te, vjerovali ili ne, found footage horror.
Jedan od filmova koji mi je vratio vjeru u posrnuli slasher podžanr je remek djelo Adam Greena, koji je ujedno i scenarist, film jednostavnog naziva Hatchet. Kao što tagline kaže, nije remake, nije nastavak i nije baziran na japanskom filmu hehe. Ima to svoje zašto, uz bezbrojne bezidejne rebootove, remakeove, nastavke po xti puta, činilo se kao da je žanr malo zamro u nastojanjima da se horror održi privlačnim, super nama fanovima i da ostane lepršav i spektakularan. Onda je uletio ovaj.
Radnja filma se događa za vrijeme Mardi Gras festivala u New Orleansu, kada prijatelji Ben i Marcus odu na turističku turu koja je kao spooky Halloween tura po bayou močvari noću, a u toj močvari vlada okrutni nemrtvi ubojica Victor Crowley, koji se osvećuje namjernicima za nesreću i zlo koji su ljudi počinili njemu i njegovom ocu. Kako to obično biva, naša živopisna grupica se nasuka brodicom, odu na kopno i akcija počinje kada nalete na Crowleyevu kolibu. Likovi su živopisni, od dobričine Bena, pomalo napornog i preseratora Marcusa, lokalne cure Marybeth i ostalih s brodice koji pogibaju jedno po jedno u krvavim ubojstvima.
Upravo scene ubojstava od strane Victor Crowleya su ono što ovaj film čini još zabavnijim, te scene su toliko over the top i krv doslovno šprica posvuda, dok naši junaci stradavaju jedan po jedan od legendarnog Kane Hoddera, koji je utjelovio Crowleya, gotovo neprepoznatljiv pod maskom deformiranog lica. Druga činjenica koja ovaj film čini zabavnim je hommage brojnim horrorima osamdesetih i milestoneima žanra, od cameo male uloge Roberta Englunda u uvodu filma, Tony Todda nešto kasnije, preko jednog ubojstva koje je hommage ubojstvu u vreći za spavanje iz Friday the 13th serijala, preko završetka filma i posvete svim horror slasherima zlatne ere, likova koji su cheesy i totalno u eighties stilu, atraktivnog jakog negativca i otvaranju puta za nastavke, ali o tome idući puta više.
Odlična slasher razbibriga koja je moja preporuka svim ljubiteljima žanra koji ovo još nisu pogledali.
Mike Flanagan, čovjek koji nam je donio odlične serije kao što su The Haunting of Hill House, The Haunting of Bly Manor i Midnight Mass, ima novi projekt! Riječ je o ekranizaciji besmrtnog djela Edgar Allan Poea, pod nazivom The Fall Of The House Of Usher. Poznavajući njegove radove, očekuje nas sigurno još jedan tour de force, odlično napisana, napeta i vizualno lijepa serija.
Glumačka ekipa je: Kate Siegel (Hush), Rahul Kohli (Midnight Mass), Mark Hamill (Star Wars), Carla Gugino (The Haunting of Hill House), Frank Langella (Masters of the Universe), Mary McDonnell (Battlestar Galactica), Carl Lumbly (Doctor Sleep), Henry Thomas (The Haunting of Bly Manor), Samantha Sloyan (Grey’s Anatomy), T’Nia Miller (Years and Years), Sauriyan Sapkota (The Midnight Club), Zach Gilford (Friday Night Lights), Katie Parker (Absentia), Michael Trucco (How I Met Your Mother), Malcolm Goodwin (iZombie), Crystal Balint (A Babysitter’s Guide to Monster Hunting), Kyleigh Curran (Secrets of Sulphur Springs), Paola Nuñez (Bad Boys for Life), Aya Furukawa (The Cabin in the Woods), Matt Biedel (Narcos: Mexico), Daniel Jun (The Expanse), Ruth Codd (The Midnight Club), Robert Longstreet (Halloween Kills), Annabeth Gish (Before I Wake), and Igby Rigney (F9).
Impresivno, jelda? Jedva čekam!
Još se živo sjećam kad me otac kao klinca odveo u čakovečko kino Dom na neku nedjeljnu matineju za klince, a neki šaljivdžija je puknuo trailer za prvi Nightmare On Elm Street pred punim kinom užasnutih klinaca. Otac mi je morao držati ruku na očima, jer me bilo strah i to jako. Tako je nekako valjda počela moja karijera horror movie manijaka i kolekcionara kakav sam danas. Hah. Čudno, ali istinito.
Nedavno sam odlučio ponovo pogledati cijeli legendarni horror serijal Nightmare On Elm Street ponukan epizodom fantastičnog horror doku serijala Behind The Monsters o jednoj od najvećih horror ikona Freddy Kruegeru. Ovaj ubojica iz snova, s rukavicom sastavljenom od noževa i spaljenog lica, fantastičnih one linera lansirao je glumca Robert Englunda u panteon horror bogova i legendi. Kao i svaki serijal, ima vrhova i dna, pa sam pokušao na neki način kompilirati svoju top listu ovog što sam pogledao, pa eto:
1.A Nightmare On Elm Street 3:Dream Warriors – definitivno meni najdraži i najbolji, povratak Heather Langenkamp kao Nancy i prvi film Patricie Arquette, kao i odličnih killova, priče i efekata. Stvarno uživancija.
2.A Nightmare On Elm Street – original prvi film Wes Cravena, ima neku jezovitu mračnu i tešku atmosferu cijeli film, za mene nekako mučan kraj i dakako legendarnu scenu kada Johnny Deppa proguta krevet i krv počne špricati iz njega.
3.A Nightmare On Elm Street 4 – Dreammaster – ovo mi je jedan od najdražih jer je zabavan, pun super one linera Freddya, nabiflan akcijom i sjeća me kada sam ga prvi puta kao teenager gledao na vhs-u, sretna vremena i dobar film.
4.New Nightmare – sedmi film i povratak Wesa Cravena, film unutar filma, idejom nalik na Scream u nekim poigravanjima s postulatima žanra. Odlična atmosfera, ali nekako tanak na kraju i zadnjoj trećini filma. Odlična ideja, ali mogao je biti puno bolji film. Zato mi je van top tri.
5.A Nightmare On Elm Street 5:Dreamchild – direktni nastavak četvorke, solidan, ali samo solidan. Objašnjava nastanak Freddya i kako je došao do toga što je postao. Ima neke dobre scene, solidnih dijelova, ali cjelovita slika je loša.
6.A Nightmare On Elm Street II:Freddys Revenge – često opisivan kao gay film, tko je gledao zna o čemu pričam. Meni ovaj film nikada nije sjeo, ni kao priča, niti kao cjelina, pogotovo one scene sa Freddyem na partyu oko bazena. Promašaj.
7.Freddys Dead:The Final Nightmare – definitivno najlošiji dio serijala, osim Alice Coopera i nekih sitnih dijelova, sve je promašaj, pogotovo oni mali leteći spermači koji žive u Freddyu. WTF? Ovo je ljaga i crna točka serijala.
Reboot iz 2010 namjerno izostavljam, jer za mene ne postoji. Tko želi znati više ima odličan tro i pol satni doku Never Sleep Again:The Elm Street Legacy koji odlično i iscrpno opisuje anegdote, tehnikalije i priču oko snimanja svih nastavaka serijala.
Kada smo sestra i ja bili mali, nije bilo puno televizijskih kanala na kojima bismo mogli gledati horror filmove. ORF – austrijska televizija je uz Sloveniju bila zapravo jedini strani program, u biti jedini, pošto je Slovenija spadala u tada zajedničku državu kao i mi. E, pa tada se davao ciklus horror kojem su Austrijanci dali naziv Die Reitende Leichen, što bi značilo leševi koji jašu, hah, budi više asocijacija ovaj naziv, jelda? Zapravo se radi o serijalu španjolskog horrora iz sedamdesetih poznatog kao The Blind Dead serijal ili kolekcija. U tom su serijalu 4 filma:Tombs Of The Blind Dead, Return Of The Blind Dead, The Ghost Galleon i naravno ovaj. Neću ni spominjati onaj nesretni remake od ove ili prošle godine koji je pravo svetogrđe i ne liči na ništa. Dakle, glavni negativci ovog serijala su nekakvi vitezovi Templari, kult pobjegao iz Francuske u Španjolsku, jer su bili zli i žrtvovali ljude demonu. Oni su zapravo neka mješavina sporih zombija i kostura koji jašu na konjima koji su živi, a ne kosturi i uvijek se pitam odakle im osedlani konji i gdje konji žive svakih sedam godina prije nego oni ustanu iz grobova, tko ih priprema i hrani. Filmovi su exploitation trash, ali zapravo zabavni i imaju jednu od najjezovitijih glazbi koja prati nemrtve vitezove. Dakle, u ovom filmu doktor Henry Stein i njegova supruga Joan dolaze u zabačeno selo kao novi doktor i pomoćnica, ali primijete noću da se nešto čudno događa. Čuje se zvono, pjesma, pa otkriju da svakih sedam godina nemrtvi vitezovi ustaju iz grobova u svojoj utvrdi i spuštaju se na konjima na plažu tražeći žrtvu sedam djevojaka sedam noći zaredom. Ako to ne učine mještani sela, neumrli vitezovi će pobiti i uništiti cijelo selo. Naravno, dobri doktor im pokvari feštu i kreće borba za preživljavanje. Ono što mi je odlično u ovom filmu je atmosfera, glazba, pa čak i ta neka mistika, a ono što ne valja je gore spomenuta misterija oko konja, iritantni previše upotrebljavan slow motion i ponašanje nekih glupih likova. No, ovo je kult klasik Euro horrora, pa ako ste fan, morate pogledati ovo.
Ocjena: 6 kapi krvi
Holivudska legenda James Cagney je ušao u moj filmski život davnih dana, prije više od trideset godina, kada sam bio klinac koji je filmove otkrivao preko nekoliko programa koje smo imali na televiziji za vrijeme bivše Jugoslavije, u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, hehe kako to zvuči staro, jelda? Bilo je vrijeme zimskih praznika, kada smo se ja i moji prijatelji vani igrali rata po magli i snijegu, gradili utvrde od leda i grudama se borili u nekim svojim fantasy ratovima, ne sluteći da će rat uskoro biti tako blizu i sav taj mrak se preliti i u naše mozgove dječaka. Došao sam kući i nekoliko dana za redom je poslije ručka bio na televiziji Zagreb ciklus gangsterskih filmova, pa sam redom pogledao White Heat, Roaring Twenties, The Public Enemy i Angels With Dirty Faces, zajednički nazivnik svim tim filmovima bio je James Cagney, glumac malog rasta, ali divovske karizme i markantnog izgleda, pravi holivudski mali div stare škole.
Ovaj film mi je ostao posebno u sjećanju po za mene šokantnom kraju punom na neki način poetske pravde, kao i po prijateljstvu, street brotherhoodu i izdaji i razočarenju, odrastanju na ulici, svemu onom što mi je kasnije kroz hardcore punk muziku postalo blisko. Dakle, radnja filma prati dvojicu otpadnika s ulice, braću po ulici, Tommya(Cagney) i Matta(Edward Woods) kako se probijaju od sitnih švercerskih i džeparoških dana do postajanja ozbiljnim igračima u mafijaškom krim miljeu. Kao što to obično biva, na životnim putevima im se nađe izdaja, nož u leđa kao i odluke koje će ih odvesti na put bez povratka. Uz dvojicu navedenih glumaca ženski dio uloga čine prelijepe Jean Harlow i Joan Blondell, kao i odlična Beryl Mercer. Film je zapravo snimljen kao kritika porasta organiziranog kriminala u vrijeme prohibicije i istovremeno pokušaj prestanka glorificiranja raznih kriminalaca i mafijaša, pokazujući što se na kraju dogodi onom tko odabere put kriminala i nasilja. James Cagney drži film svojom karizmom i jednostavno plijeni pažnju full time svaki put kada progovori i kada svojim licem i gardom glumi likove za koje je teško razdvojiti glumu od stvarnosti. Slobodno priznajem, u mafijaškom podžanru filmova James Cagney mi je uz Robert De Nira najdraži glumac takvih filmova. Ovo morate pogledati, kao i ostale gangsterske filmove sa James Cagneyem.
Ocjena: 9/10 kapi krvi.
Ovaj film sam prvi puta pogledao kao klinac tamo negdje u drugoj polovici osamdesetih. U Graditeljskoj školi je, koliko se sjećam, bila neka informatička radionica, odnosno sajam nekih informatičkih programskih inovacija i učeničkih radova. Ja sam igrom slučaja tamo boravio pod zimskim praznicima i netko je na videorekorderu pustio ovaj film. Hah! Totalno sam se zaljubio u ovaj film, čak mi je pomalo bio mističan i nekako me strašio iz nekog razloga. Budio je u meni nekakav nemir, zadovoljstvo i uzbuđenje nepoznatog.
Od onda sam ga gledao još barem tri puta, te mi je svaki puta sjeo odlično, čak i bonus disk dokumentarac o stvaranju filma. Dakle, riječ je o ekranizaciji slavnog sf romana Franka Herberta iz 1965.svojevrsne alegorije na kapitalizam, iskorištavanje trećeg svijeta, naftu, korporacije, roman i svjetovi koji su definitivno bili inspiracija i za Star Wars i Pjesme leda i vatre serijale. Slavni redatelj David Lynch ga se danas odriče iz svoje filmografije kao da nije postojao. Mnogi su željeli ekranizirati ovaj roman, no nekako je sve prošlo propalo, do Dina De Laurentiisa, legendarnog producenta koji se uhvatio realizacije ovog filma, angažirao Lyncha i počeo skupljati ekipu koja je po mom mišljenju vrhunski odabrana. Dakle, priča je o kući Atreides, kojoj je car Shaddam povjerio upravljanje Arrakisom, pješčanim planetom od životne važnosti za cijeli poznati svemir. Zašto od životne važnosti? Pa, zato jer se jedino na popularno zvanom planetu Dune može naći Spice, koji je jako bitan za život cijelom svemiru i svim vladajućim kućama. Atreidesi preuzimaju Arrakis od svojih ljutih neprijatelja Harkonnena, zle kuće predvođene baronom Vladimirom Harkonnenom i njegovim nećacima Rabbanom i Feyd-Rauthom. Osim začina, Arrakis krije i ogroman broj domorodačkog stanovništva u pustinji, Fremena, od kojih bi se mogla sastaviti vojska koja bi mogla pokoriti poznati svemir. Isto tako, postoji drevno proročanstvo među Fremenima da će se pojaviti izabrani vođa Muad Dib koji će ih odvesti u sveti Jihad i donijeti im slobodu.
Kao što možete vidjeti, ovdje je riječ o prilično slojevitom djelu koje do neke mjere, ali ne sve, prati Herbertovu knjigu. Navesti ću što mi se svidjelo u filmu, što ne. Kao prvo, sviđa mi se odlična glumačka postava. Kyle MacLachlan je jednostavno odličan kao Paul Atreides Muad Dib i savršen izbor za glavnu ulogu. Jurgen Prochnow i Francesca Annis su prilično dobri kao vojvoda Leto Atreides i Lady Jessica. Sting je jednostavno super karizmatičan i dijaboličan kao Feyd-Rautha Harkonnen, kao i odlično napravljeni Sandwormsi i fenomenalno napravljen Giedi Prime, dom Harkonnena koji jako podsjeća izgledom na Gigerova djela. Cjelokupna atmosfera filma mi je nekako mistična i turobna, skoro magična, ni sam ne znam zašto. Ono što me smeta je odvratan glavni negativac s onim čirevima po licu, koliko se sjećam u knjizi baron Harkonnen nema te gadarije po licu. Ovakvi filmovi često svoj uspjeh moraju zahvaliti atraktivnom negativcu(Vader anyone?) a ovdje je Sting i njegov lik jedini od negativaca koji valja, ostali su previše operetski karikaturno prikazani. Smeta mi što ima previše psihodelično orijentiranih scena vizija glavnih junaka i previše unutarnjih monologa i razmišljanja. Gledajući bonus disk objašnjeno mi je zašto je kraj tako nekako zbrzan i naprasno završen. Naime, morali su kratiti film, orijentirajući se više samo na akcijske scene, pa je završni rezultat prikaz nekoliko nespretnih bitaka i malo situaciju spašava završni dvoboj Paula i Feyd-Rauthe. Isto, negativci odnosno vojska Harkonnena i Sardaukara prikazana je kao nekakvi gumeni čopleki u odijelima protiv radijacije što naprosto izgleda smiješno nakon stormtroopera iz Star Wars sage i imperijalne mornarice i vojske. Efekti su takvi kakvi jesu, tjelesni štitovi za blisku borbu izgledaju kao leftoversi iz Tron filma, dok su efekti jahanja na crvima meni baš kul. Sve u svemu, kao što sam naveo u naslovu, ovaj film se voli ili mrzi sa svim prednostima i nedostacima. Ja ga volim.
Ocjena: 6,5 kapi krvi
Ovaj film sam gledao kao klinac sa roditeljima na ORF, austrijskoj televiziji, pošto smo cijela obitelj obožavali Louis De Funesa i njegove filmove, kao što su besmrtni serijal o žandaru Cruchotu i ekipi iz St Tropeza, Luksuzni Restoran i mnoge druge. Tako da s ovim filmom povezujem toplinu roditeljskog doma, neki drugi, idilični život kojeg odavno više nema i čini se kao da ga nikada nije ni bilo.
Dakle, ovaj film povezuje u jedno dvije komičarske legende, možda i najveće francuske tog doba, Louis De Funesa i Bourvila. Riječ je o urnebesnoj komediji koja se događa u doba Drugog svjetskog rata u okupiranoj Francuskoj. Iznad Pariza Nijemci su oborili jedan engleski bombarder i trojica članova posade iskoče iz aviona i spuste se svaki u različiti dio Pariza. Jedan dođe u kontakt sa malerom Augustin Bouvetom (Bourvil), drugi padne u operu i dođe u kontakt sa ekscentričnim i nervoznim dirigentom Stanislasom Lefortom (De Funes), dok se zapovjednik spusti u Zoo. Dogovor je da se sva trojica moraju naći u turskoj kupelji, šifra je melodija pjesme Tea For Two. Lefort i Bouvet odluče da će im pomoći uz lijepu Juliette (Marie Dubois) i kreću na urnebesno epsko putovanje. Dakle, Francuzi su jednostavno nenadmašni u komediji zabune, od traženja po maglici turske kupelji, zamijenjenih brojeva hotelske sobe s njemačkim progoniteljima, jurnjave po cesti i bacanja tikvi na njemačke motoriste, no sve to ne bi bilo toliko smiješno da nema tolike kemije između dvojice velikana. De Funes kao i uvijek nervozan, mali živčenjak koji uglavnom gestikulira, radi grimase i viče, dok je Bourvil smiren, kao pomalo spor i simpleton, ali dobrodušan i simpatičan čovjek iz naroda. Brojne situacije u kojima se nađu i interakcija tijekom dva sata filma jednostavno raskida od smijeha.
Ovdje nisam mogao, a da ne povučem neke paralele sa legendarnom serijom Allo Allo. Kao i u spomenutoj seriji, u ovom filmu imamo šalu i sprdnju sa svim stranama, Francuzima, Englezima i Nijemcima, što je toliko odlično funkcioniralo u kasnije napravljenoj spomenutoj britanskoj seriji. Isto tako, razne situacije s britanskim pilotima, kao što su sakrivanje u bačve vina, prerušavanje u prostitutke, njemačke vojnike, kasnije su toliko dobro bile iskorištene u Allo Allo. Dakle, ovaj film mi je bio uz toplo sjećanje na neka bolja vremena, savršena komedija za malo smijeha u ova, nadasve čudna vremena.
Ocjena: 10/10 kapi krvi.
Sjećate li se Paula Verhoevena? Ovaj nizozemski redatelj postao je legendaran kao redatelj podosta odličnih filmova i blockbustera, kao što su Flesh and Blood, Robocop, Total Recall, Basic Instinct, Showgirls, Starship Troopers, Hollow Man…Ja osobno nisam za njega baš čuo i gledao nešto njegovo još od odličnog nizozemskog ratnog trilera Black Book iz 2006., a nije i da je nešto radio u zadnjih 15ak godina. Benedetta je njegov povratak kao redatelja i ko-scenarista uz David Birkea, poznatog kao scenarista 13 Sins, Slender Man i Verhoevenovog prošlog rada, Elle iz 2016. Ovaj film je inspiriran knjigom Judith C.Brown koja se zove “Immodest Acts: The Life of a Lesbian Nun in Renaissance Italy”. Interesantno jelda? Daje naslutiti u kojem smjeru će film ići poznavajući Verhoevena moglo bi biti sveg i svačeg. Toga i ima, ali opet nema baš nečeg pretjerano pamtljivog nakon gledanja više od dva sata ove povijesne drame.
Virginie Efira tumači ulogu naslovne junakinje, Benedette Carlini iz bogate talijanske obitelji u 17.stoljeću. Roditelji je kao malu djevojčicu u uvodu filma dopreme u samostan u kojem strogo, ali pravedno stoluje Sestra Felicita(odlična veteranka Charlotte Rampling). Prebacujemo se 18 godina kasnije, Benedetta je prelijepa mlada sestra koja ima vizije Isusa kao svog dečka čim se uzruja, seksualno uzbudi ili dođe do neke druge stresne situacije. Upravo ti momenti njenih vizija s Isusom su nekako humorno napravljeni i nasmijali su me pošteno gledajući neke dijaloge i situacije. Život u samostanu se promijeni kada mlada Bartolomea (Daphne Patakia) bude primljena u samostan upravo na Benedettino moljenje, pošto Bartolomea bježi od nasilnog oca silovatelja. Super je prikazano kako je bilo potrebno platiti za primanje u samostan i to pokazuje svo tisućugodišnje licemjerje crkve. Situacija se zakomplicira kada se Benedetta upusti u lezbijsku vezu sa Bartolomeom istovremeno dobivši stigme. Proglašena je sveticom, njena popularnost je zasmetala nadstojnici samostana Feliciti i negativcu Nunciju Giglioliju kojeg tumači sasvim u redu Lambert Wilson, a kuga je također zakucala na vrata. Benedetta i Bartolomea su uhapšene i bore se za vlastiti život…
Kao što možemo očekivati od Verhoevena, film ima podosta eksplicitnih scena, zamišljen je i kao provokacija i neka vrsta ode slobodnoj ljubavi, na neki način to i uspijeva biti. No, po mom mišljenju, glavna mana ovog filma je prevelika razvučenost. Prva polovica filma uspijeva biti zanimljiva, pitka i gledaš je sa zadovoljstvom, no druga polovica filma, tik do samog raspleta koji opet pobudi zanimanje, je jednostavno dosadna i razvučena. Kraj filma je zadovoljavajući i nije loše napravljen i pobudio mi je određene emocije pravde i pravednosti. No, jednostavno je predug i prerazvučen. Gluma je dobra, mada bi lik recimo sestre Felicite mogao biti bolje napisan, kao i glavnog negativca koji ima određenu karizmu tumačen od odličnog Lamberta Wilsona. Nažalost, meni jednostavno nije baš legao iz gore navedenih razloga. Ispao je samo prosječan film.
Ocjena: 5/10 kapi krvi.
Uz svakakve filmske žanrove, od kojih mi je horror najdraži, volim i glazbene dokumentarce. Volim vidjeti i naučiti nešto o glazbenim legendama koje inače ne slušam doma svakodnevno, pošto dolazim iz punk hardcorea i već trideset godina slušam takvu glazbu. Bowie je legenda i svi znamo bar pet njegovih hitova koje čujemo barem jednom tjedno ukoliko slušamo radio. No, nisam znao baš ništa previše o njemu kao umjetniku i čovjeku. Ovaj film pokriva, kao što naslov kaže, zadnjih pet godina njegovog života. Redatelj Francis Whately je poznat kao producent mnogih dokumentarnih filmova i složio je ovaj film tako da je zanimljiv od početka do kraja u tih sat i pol trajanja. Počinje sa posljednjom turnejom 2003./2004. kada je postalo očito da s Davidom nešto nije u redu i nakon koje se više sedam godina praktički nije pojavljivao u javnosti, a intervjue je ionako odavno prestao davati. 2011.glazbenici iz pratećeg benda dobijaju mail u kojem ih se pita žele li sudjelovati na novim pjesmama za novi album, ali sve mora ostati obavijeno velom tajne. Film tada govori o procesu stvaranja i snimanja albuma The Next Day 2013. i objašnjava značenje tekstova i pjesama i kako se Bowie tim albumom počeo baviti prolaznošću života i zapravo vlastitom smrtnošću. Nakon što je obolio od raka grozničavno nastoji još završiti rad na mjuziklu Lazarus za Broadway i posljednjem albumu Blackstar 2016. Kroz priču glazbenika, producenta, glumaca na mjuziklu, Bowiea samog, saznajemo koliko je slojevit i senzibilan i poseban bio ovaj glazbenik sve do samog dirljivog kraja koji te ostavlja tužnim, ali ujedno sretnim zbog njega, jer vjerujem da je mogao birati kako će umrijeti, vjerujem da bi odabrao ovako.
Problem sa ovakvim dokumentarcima često bude da imaju praznog hoda, traju predugo ili prekratko, da su pomalo dosadni s nekim tehnikalijama, ili su previše cheesy i patetični. No, ovdje nije slučaj ni u jednoj kategoriji, ovaj film je onako baš glazbeni interesantan dokumentarac po mjeri. Nije neko remek djelo, ali definitivno vrijedi pogledati.
Ocjena: 7 kapi krvi
