Pažljivo sam pratio i pogledao sve filmove Roberta Eggersa do sada. Riječ je o filmovima The Witch, The Lighthouse i The Northman, a svi su mi bili odlični, pa sam sa velikim očekivanjima otišao u kino pogledati Nosferatu i nisam se razočarao, upravo suprotno. Kao što znamo, riječ je o svojevrsnom remakeu klasika F.W.Murnaua iz 1922. Ovdje je također radnja smještena u Njemačku i Transilvaniju. Radnja se vrti oko privlačenja prelijepe Ellen Hutter(Lily-Rose Depp) i prastarog zlog vampira grofa Orlocka(Bill Skarsgard). Ona je izmučena vizijama i noćnim terorom i psihički je vrlo labilna. U svojim snovima čuje glas koji njoj kaže da dolazi i da je njegova. Da stvar bude gora, njen suprug Thomas Hutter(Nicholas Hoult) putuje u Transilvaniju da sklopi ugovor o kupnji starog imanja s ekscentričnim grofom Orlockom. Počnu se događati strašne stvari i puno smrti i jedini izlaz i spas može pružiti profesor von Franz(Willem Dafoe) u suradnji s doktor Sieversom(Ralph Ineson). Kao što vidimo, radnja je gotovo ista kao u romanu Bram Stokera, odnosno Draculi, ali pošto Murnau nije dobio prava na ekranizaciju romana od udovice Brama Stokera, promijenio je imena. Tako dobijamo umjesto Dracule Orlocka, umjesto dr Sewarda, dr Sieversa, umjesto Renfilda gospodina Klocka, umjesto Harkera prezime Hutter, von Franz umjesto Van Helsing itd. Ono što plijeni pažnju u ovom filmu je karizmatičan negativac, koji je čisto zlo, nema ničeg romantičnog u njemu, on želi smrt i uništenje čovječanstvu. Maska je odlično napravljena i Skarsgardov glas uklopljen s teškim disanjem daje odličnu podlogu glavnom negativcu. Fotografija i vizuali su odlični, pa daju pun pogodak ovom gotičkom horroru pogotovo su impresivne scene u Transilvaniji s putem do dvorca i događaji u dvorcu. Glumački ansambl je odlično odrađen, tu su neki standardni Eggersovi glumci pojačani odličnom Lily-Rose Depp koja je sjajno utjelovila izmučenu Ellen. Kraj filma je pomalo poetičan, ali i tragičan, te izvrsno zaokružuje ovu vanvremensku gotičku priču. Robert Eggers je opet napisao i režirao te isporučio pravo malo remek djelo.

Na Azraela sam slučajno naletio na top listama najboljih horrora u 2024.što ih objavljuju razni specijalizirani siteovi, pa rekoh da ga pogledam i nisam pogriješio. Radnja filma se događa nakon nekog neodređenog apokaliptičnog događaja jednostavno nazvanog Rapture i ostaci ljudske vrste ne govore nego se sporazumijevaju fućkanjem i ručnim signalima. Upoznajemo mladu djevojku Azrael(Samara Weaving) koja sa svojim dečkom Kenanom(Nathan Stewart Jarrett) pokušava pobjeći kroz nekakvu šumu zlom tihom kultu koji nju pokušava uhvatiti i žrtvovati nekim zlim kreaturama. Kreature su odlično napravljene, izgledaju kao pougljenjeni ljudi i pojavljuju se nakon što osjete miris puštene krvi i nisam siguran jesu li oni vampiri ili ostaci ljudskog roda ili nešto treće, nije objašnjeno. Azrael bude uhvaćena i odvedena u logor kulta gdje upoznaje Miriam(Vic Carmen Sonne), zlu šeficu kulta koja živi u nekoj vrsti pagan crkve i trudna je. Azrael uspijeva pobjeći i lovina se uskoro pretvori u lovca, Azrael kreće u osvetu zlom kultu. U ovom američko-estonskom horroru sve skupa je progovoreno pet do deset rečenica, ostalo je tišina, to čini ovaj film drugačijim od ostalih. Mislio sam na početku da će ovo biti kopija A Quiet Place ili Bird Boxa, ali prevario sam se. Riječ je o punokrvnom survival distopijskom folk horroru s puno makljaže i akcije, dobrim killovima i gore scenama i pomalo bizarnom vrhuncu filma i završetku koji otvara neka pitanja i postavlja da si gledatelj sam objasni kako želi. Znam da je nekome to naporno, ali meni je ovaj film legao kao budali šamar i konačno sam opet pogledao neke dobre horrore. Moja preporuka za ovaj film.

Kiyoshi Kurosawa(Kairo) režirao je ovaj veliki mali J-horror film. Zašto mali? E, pa zato jer traje samo 45 minuta. Radnja ide nekako ovako. Matsuoka je učitelj koji predaje kuhanje. Usput pokušava dobiti posao u restoranu sa francuskom kuhinjom. Jednog dana jedan od učenika se počne ponašati čudno govoreći da čuje Chime(zvonki zvuk) i da mu je polovica mozga oteta, a polovica funkcionira. Učenik se tada na brutalan način ubije pred Matsuokom i ostalim učenicima. Matsuoka ima ženu i sina koji se ponašaju bizarno. Sin ga žica lovu, a žena svaki dan odlaže iz nekog razloga pune vreće limenki otpada. Nisam uspio pohvatati zašto i odakle taj otpad. Matsuoka počinje isto tako čuti taj zvuk i počinje gubiti granicu između realnosti i svoje fantazije. Eto, nekako sam uspio opisati ovaj odličan bizaran J-horror koji je spor i psihološki, nema nikakvih jump scare momenata i nema kosatih osvetoljubivih duhova i sličnih prikaza. Ovaj film po mom mišljenju zapravo pokazuje psihičko propadanje ljudi pod pritiskom današnjeg društva. Film je nekako siv, beznadan i bizaran, pa preporučam ljubiteljima psihološkog horrora da ga pogledaju, znati će ga cijeniti.