Sjećate li se odličnog Firestarter s malom Drew Barrymore i George C. Scottom kao negativcem? Emotivan i napet film koji mi je jedan od top pet ekranizacija Stephen Kingovih djela.
E, pa kao što je to moda, remakeovi i rebootovi i slično, remake je dobio i ovaj film. Izašao je trailer, pa čekirajte što mislite o ovome:
Ovaj film sam gledao kao klinac sa roditeljima na ORF, austrijskoj televiziji, pošto smo cijela obitelj obožavali Louis De Funesa i njegove filmove, kao što su besmrtni serijal o žandaru Cruchotu i ekipi iz St Tropeza, Luksuzni Restoran i mnoge druge. Tako da s ovim filmom povezujem toplinu roditeljskog doma, neki drugi, idilični život kojeg odavno više nema i čini se kao da ga nikada nije ni bilo.
Dakle, ovaj film povezuje u jedno dvije komičarske legende, možda i najveće francuske tog doba, Louis De Funesa i Bourvila. Riječ je o urnebesnoj komediji koja se događa u doba Drugog svjetskog rata u okupiranoj Francuskoj. Iznad Pariza Nijemci su oborili jedan engleski bombarder i trojica članova posade iskoče iz aviona i spuste se svaki u različiti dio Pariza. Jedan dođe u kontakt sa malerom Augustin Bouvetom (Bourvil), drugi padne u operu i dođe u kontakt sa ekscentričnim i nervoznim dirigentom Stanislasom Lefortom (De Funes), dok se zapovjednik spusti u Zoo. Dogovor je da se sva trojica moraju naći u turskoj kupelji, šifra je melodija pjesme Tea For Two. Lefort i Bouvet odluče da će im pomoći uz lijepu Juliette (Marie Dubois) i kreću na urnebesno epsko putovanje. Dakle, Francuzi su jednostavno nenadmašni u komediji zabune, od traženja po maglici turske kupelji, zamijenjenih brojeva hotelske sobe s njemačkim progoniteljima, jurnjave po cesti i bacanja tikvi na njemačke motoriste, no sve to ne bi bilo toliko smiješno da nema tolike kemije između dvojice velikana. De Funes kao i uvijek nervozan, mali živčenjak koji uglavnom gestikulira, radi grimase i viče, dok je Bourvil smiren, kao pomalo spor i simpleton, ali dobrodušan i simpatičan čovjek iz naroda. Brojne situacije u kojima se nađu i interakcija tijekom dva sata filma jednostavno raskida od smijeha.
Ovdje nisam mogao, a da ne povučem neke paralele sa legendarnom serijom Allo Allo. Kao i u spomenutoj seriji, u ovom filmu imamo šalu i sprdnju sa svim stranama, Francuzima, Englezima i Nijemcima, što je toliko odlično funkcioniralo u kasnije napravljenoj spomenutoj britanskoj seriji. Isto tako, razne situacije s britanskim pilotima, kao što su sakrivanje u bačve vina, prerušavanje u prostitutke, njemačke vojnike, kasnije su toliko dobro bile iskorištene u Allo Allo. Dakle, ovaj film mi je bio uz toplo sjećanje na neka bolja vremena, savršena komedija za malo smijeha u ova, nadasve čudna vremena.
Ocjena: 10/10 kapi krvi.
Uz svakakve filmske žanrove, od kojih mi je horror najdraži, volim i glazbene dokumentarce. Volim vidjeti i naučiti nešto o glazbenim legendama koje inače ne slušam doma svakodnevno, pošto dolazim iz punk hardcorea i već trideset godina slušam takvu glazbu. Bowie je legenda i svi znamo bar pet njegovih hitova koje čujemo barem jednom tjedno ukoliko slušamo radio. No, nisam znao baš ništa previše o njemu kao umjetniku i čovjeku. Ovaj film pokriva, kao što naslov kaže, zadnjih pet godina njegovog života. Redatelj Francis Whately je poznat kao producent mnogih dokumentarnih filmova i složio je ovaj film tako da je zanimljiv od početka do kraja u tih sat i pol trajanja. Počinje sa posljednjom turnejom 2003./2004. kada je postalo očito da s Davidom nešto nije u redu i nakon koje se više sedam godina praktički nije pojavljivao u javnosti, a intervjue je ionako odavno prestao davati. 2011.glazbenici iz pratećeg benda dobijaju mail u kojem ih se pita žele li sudjelovati na novim pjesmama za novi album, ali sve mora ostati obavijeno velom tajne. Film tada govori o procesu stvaranja i snimanja albuma The Next Day 2013. i objašnjava značenje tekstova i pjesama i kako se Bowie tim albumom počeo baviti prolaznošću života i zapravo vlastitom smrtnošću. Nakon što je obolio od raka grozničavno nastoji još završiti rad na mjuziklu Lazarus za Broadway i posljednjem albumu Blackstar 2016. Kroz priču glazbenika, producenta, glumaca na mjuziklu, Bowiea samog, saznajemo koliko je slojevit i senzibilan i poseban bio ovaj glazbenik sve do samog dirljivog kraja koji te ostavlja tužnim, ali ujedno sretnim zbog njega, jer vjerujem da je mogao birati kako će umrijeti, vjerujem da bi odabrao ovako.
Problem sa ovakvim dokumentarcima često bude da imaju praznog hoda, traju predugo ili prekratko, da su pomalo dosadni s nekim tehnikalijama, ili su previše cheesy i patetični. No, ovdje nije slučaj ni u jednoj kategoriji, ovaj film je onako baš glazbeni interesantan dokumentarac po mjeri. Nije neko remek djelo, ali definitivno vrijedi pogledati.
Ocjena: 7 kapi krvi
Za ovaj film sam često čuo samo riječi hvale, ali je nekako dugo trebalo da ga konačno pogledam, uvijek je nešto drugo iskrslo prije. Dakle, Mosul. Ovaj film je zapravo hommage poginulim pripadnicima jedinice Nineveh, specijalne SWAT policije sačinjene od građana Mosula koji su poginuli u borbama sa pripadnicima ISIL-a. Film počinje puškaranjem trojice redovnih policajaca sa pripadnicima ISIL-a u ruševinama iračkog grada Mosula. Mladog Kawu(odličan Adam Bessa) spasi odred legendarnih Nineveh specijalaca predvođenih bojnikom Jasemom(Suhail Dabbach u izvrsnoj ulozi). Kawa postaje dio odreda, jer za ulazak u odred je uvjet da su ti pripadnici ISIL-a ubili nekog od obitelji. Odred ima zadatak probiti se teškim ulicama u misterioznoj misiji koju samo bojnik Jasem zna. Bježe od nečega, ali ne otkrivaju točno od čega i izbjegavaju redovnu iračku vojsku i policiju kao što nemilosrdno ubijaju pripadnike ISIL-a i ginu jedan po jedan. Tko će preživjeti i dočekati kraj misije?
Režirao je Matthew Michael Carnahan, scenarist filmova Dark Waters, World War Z, Lions For Lambs..u koprodukciji između Iraka, Kine i SAD-a. Ovaj film prikazuje svu brutalnost rata u Iraku, nemilosrdnog ubijanja koje sve strane čine ne bi li odnijele prevagu i pobijedile. Odred se u probijanju ulicama suočava sa svim i svačim, od snajperista ISIL-a koji bez ikakvog pardona ubijaju djecu, preko iranskih vojnika predvođenih pukovnikom Isfahanijem koji izgovara odličnu rečenicu koja oslikava rat, duhan i oružje ujedinjuju ljude u ratu. Fascinantna je lakoća smrti prikazane u filmu, gotovo dokumentaristička, jednu minutu si tu, iduću napraviš grešku i više te nema. Fascinantna je i lakoća s kojom se pripadnici odreda suočavaju sa smrću kolega, jer su se nagledali toga kroz godine ratovanja i više ne znaju stati. Rat za njih nikada neće prestati, žele Irak bez Amerikanaca, Zapada, Irana, Saddama….no je li to samo nedostižan san kojeg neće doživjeti? Je li rat tamo predodređen trajati zauvijek, ako ne fizički onda u glavama sudionika? Podsjeća li nas to na na naš nedavni rat i posljedice i ožiljke koje još uvijek nosi? Ima nešto u tome. Dobar film prepun akcijskih scena i napetosti.
Ocjena: 7 kapi krvi
